Vitalik Buterin objavio je novu verziju skalabilnosne roadmap-e za Ethereum baš u trenutku kada mreža ponovno osjeća pritisak rasta. Nakon godina fokusa na rollupima i drugim rješenjima druge razine, Buterin sada predlaže dublje promjene samog baznog sloja Ethereum protokola. Cilj je jasan: povećati kapacitet u kratkom roku, ali istovremeno spriječiti da Ethereum postane mreža koju mogu pokretati samo velike kompanije s podatkovnim centrima.
Umjesto da se koncentrira samo na povećanje veličine blokova ili skraćivanje vremena između blokova, novi plan kombinira optimizaciju validacije, novu strukturu naknada i intenzivnije korištenje napredne kriptografije. U pozadini je briga da sadašnji model u kojem svaki čvor mora dugoročno pohranjivati sve podatke vodi prema centralizaciji, čak i ako se propusnost kratkoročno poveća.
Zašto se fokus vraća na bazni sloj Ethereuma
Posljednjih godina dominantna strategija skaliranja bila je prebacivanje većine aktivnosti na Layer 2 rješenja, poput Optimism-a i Arbitrum-a, dok je glavni lanac ostao usko grlo za konačno poravnanje i podatke. Ta se arhitektura pokazala funkcionalnom, ali nije uklonila temeljni problem – svaki podatak zauvijek spremljen na Ethereum mreži mora čuvati svaka puna node-instanca.
Buterinov novi plan vraća fokus na to da sam bazni sloj postane lakši za provjeru, a ne nužno “deblji” po količini dugoročno spremljenih podataka. Kratkoročni cilj je povećati količinu transakcija po bloku bez drastičnog rasta hardverskih zahtjeva za validatore.
To podrazumijeva promjene u načinu kako se blokovi konstruiraju i kako ih čvorovi provjeravaju. U nadolazećem nizu nadogradnji, poznatom pod radnim nazivom Glamsterdam, uvodi se kombinacija optimizacija koje omogućuju da mreža bolje iskoristi 12-sekundni slot, umjesto da iz predostrožnosti “završava prerano”.
Glamsterdam i ePBS: kako konkretno povećati kapacitet blokova
Prva tehnička komponenta plana odnosi se na to kako čvorovi provjeravaju blokove. Danas većina klijenata blok obrađuje sekvencijalno: transakciju po transakciju, od početka do kraja. Buterin zagovara model u kojem čvorovi mogu paralelno provjeravati različite dijelove bloka, koristeći više CPU jezgri umjesto jedne. Time se smanjuje vrijeme potrebno da se blok smatra “provjerenim” i otvara prostor za veći broj transakcija unutar istog vremenskog prozora.
Drugi ključni element je ePBS (enshrined Proposer-Builder Separation), koji će, prema Buterinu, biti integriran u nadogradnju Glamsterdam. Danas postoji jaz između trenutka kad se blok počinje graditi i trenutka koji je rezerviran da se blok na siguran način propagira kroz mrežu. Iz konzervativnih razloga često se “ne koristi” cijeli slot. ePBS strukturira proces tako da specijalizirani graditelji blokova mogu maksimalno popuniti blok, dok validatori (proposer-i) zadržavaju kontrolu nad konačnim odabirom.
Cilj ePBS-a je dvostruk: s jedne strane povećati iskorištenost 12-sekundnog prozora, a s druge strane smanjiti centralizacijski pritisak MEV (maksimalno izvodiva vrijednost) tržišta tako što se logika izgradnje blokova ugrađuje u sam protokol. Za skaliranje je bitno da mreža može “gurati” više transakcija po vremenskoj jedinici, bez povećanja rizika da neki čvor ne stigne provjeriti i propagirati blok na vrijeme.
Ipak, ovaj pristup otvara barem dva rizika. Prvo, kompleksnost protokola raste, a svaka greška u implementaciji ePBS-a može dovesti do nenamjerne centralizacije u rukama nekoliko najvećih graditelja blokova. Drugo, veći i puniji blokovi povećavaju zahtjeve mrežne propusnosti, što može otežati sudjelovanje validatorima s lošijom mrežnom infrastrukturom.
Novi model “gasa”: razdvajanje izračuna i trajne pohrane
Drugi veliki dio Buterinovog plana odnosi se na to kako se obračunava gas. Današnji sustav praktički tretira sve operacije kao da imaju sličan utjecaj na mrežu. Međutim, postoji fundamentalna razlika između privremenog korištenja procesorske snage (npr. dekodiranje transakcije, izvršavanje logike smart ugovora) i trajnog povećanja stanja blockchaina (npr. deploy novog ugovora ili dodavanje velike količine podataka u storage).
Buterin ističe da dugoročno najviše boli upravo trajna pohrana: svaki bajt koji se zapiše u stanje mora nositi sa sobom trošak što ga svaka puna node-instalacija zauvijek mora držati na disku. U sadašnjem modelu taj je trošak podcijenjen, što indirektno potiče rast stanja lanca i čini pokretanje vlastitog čvora sve skupljim.
Predloženi zaokret ide u smjeru da dugoročna pohrana postane znatno skuplja, dok bi “obični” tranzitni izračuni mogli postati relativno jeftiniji. Posljedica toga je dvojak efekt: Ethereum bi mogao obraditi više transakcija bez izbivanja eksplozivnog rasta veličine stanja, ali bi razvojni timovi morali pažljivije dizajnirati ugovore, slično onome što već danas rade projekti poput Uniswap-a ili Aave-a kako bi minimizirali nepotrebne upise u storage.
Rizik ovog pristupa je potencijalno osiromašenje on-chain ekosustava u kojem je trajna pohrana ključna (npr. napredniji DeFi protokoli ili neke vrste NFT projekata). Ako dugoročna pohrana postane preskupa, dio inovacija mogao bi se odseliti na alternativne Layer 1 lance ili specijalizirane rollup-e.
Dugoročna vizija: zero-knowledge dokazi i “blobs” kao nositelji podataka
U dugom roku Buterin vidi da Ethereum sve snažnije koristi zero-knowledge dokaze (ZK) i tzv. “blobs” – posebne strukture podataka uvedene prvenstveno kako bi rollup-i mogli jeftino objavljivati podatke o transakcijama. Ideja je da se postojeća arhitektura, gdje svaki čvor mora ponovno izvoditi svaku transakciju, zamijeni modelom u kojem se čvorovi oslanjaju na kriptografske dokaze ispravnosti.
U takvom sustavu validator ne mora sam ponovno izračunavati kompletno stanje nakon svake serije transakcija; dovoljno je provjeriti ZK dokaz koji potvrđuje da je netko već izračunao ispravan rezultat. “Blobs” u toj priči služe kao privremeni nositelj velike količine podataka, koji moraju biti dostupni dovoljno dugo da ih rollup-i i ostali sudionici mogu preuzeti i validirati, ali ne nužno zauvijek.
Za bazni sloj to bi značilo da se trajna pohrana svodi na minimalni skup podataka potreban za sigurnost, dok većina volumena ostaje u blobs segmentu s ograničenim vremenom dostupnosti. Takav dizajn značajno povećava teorijsku propusnost, ali uvodi složeniju kriptografiju, novi set napadnih vektora (npr. na dostupnost podataka) i veću ovisnost o klijentskom softveru koji je još uvijek mlad u odnosu na tradicionalne EVM klijente.
Ključni rizici: centralizacija i kompleksnost protokola
Iako novi plan rješava realne tehničke probleme, on ne dolazi bez cijene. Prvi očiti rizik je centralizacija validacije. Ako trajna pohrana postane osjetno skuplja, a blokovi sve veći i podatkovno zahtjevniji, minimalna hardverska konfiguracija za punu node-instalaciju mogla bi postupno rasti. U praksi to može značiti da prosječni entuzijast više neće moći vrtjeti vlastiti čvor na kućnom hardveru, što bi išlo direktno protiv dugogodišnje filozofije Ethereuma.
Drugi rizik je rastuća kompleksnost protokola. Ugradnja ePBS-a, sofisticiranih modela naplate gasa, ZK dokaza i blobs-a u sam konsenzus sloj čini protokol težim za razumijevanje, auditiranje i implementaciju. To povećava površinu za bugove, nekompatibilnosti između klijenata i nenamjerne ekonomske posljedice (npr. neočekivana ponašanja MEV tržišta ili skokovi u cijeni specifičnih tipova transakcija).
Za developere to znači i veći kognitivni teret: umjesto da “samo” razmišljaju o EVM-u i gas cost-u, morat će razumjeti implikacije novih tipova pohrane, razlike između trajnih i blob podataka, te modele povjerenja u ZK dokaze. No bez takvog skoka u kompleksnosti, teško je istovremeno zadržati otvorenu, decentraliziranu mrežu i podići kapacitet na razine potrebne globalnoj infrastrukturi.
Zaključak: tko treba pratiti Buterinov novi plan skaliranja
Buterinov novi plan za rješavanje skaliranja Ethereuma usmjeren je na kombinaciju kratkoročnih i dugoročnih mjera: Glamsterdam i ePBS trebali bi povećati kapacitet blokova već u sljedećem ciklusu nadogradnji, dok redizajn modela gasa i veće oslanjanje na ZK dokaze i blobs crtaju put prema mreži koja obrađuje višestruko više transakcija bez linearne eksplozije trajno pohranjenih podataka.
Prednosti ovog pristupa su veća propusnost bez radikalnog povećanja hardverskih zahtjeva u kratkom roku, jasnija ekonomska distinkcija između izračuna i trajne pohrane, te arhitektura u kojoj bazni sloj ostaje relativno “tanak”, a većina volumena seli u rollup-e i blobs. Nedostaci su rastuća kompleksnost protokola, potencijalna centralizacija validacije i rizici povezani s mladom ZK tehnologijom i novim oblicima napada na dostupnost podataka.
Ovaj razvoj posebno je relevantan za developere koji grade kompleksne protokole na Ethereumu, za operatore validatora koji moraju razumjeti nove tehničke zahtjeve, kao i za investitore koji prate dugoročni kapacitet mreže da podrži širenje on-chain financija, identiteta i aplikacija. Za krajnje korisnike većina ovih promjena ostat će “ispod haube”, ali upravo od tih niskorazinskih odluka ovisi hoće li Ethereum i u sljedećem desetljeću ostati otvorena, globalno dostupna infrastruktura, umjesto ekskluzivnog kluba velikih igrača.
